Poezija i gitara za slavljenje jezika

Ima li ljepšeg načina za slavljenje jezika od toga da zajedno sjednemo, uzmemo nekoliko lijepih zbirki poezije i krenemo jedni drugima čitati uz tihu glazbu u pozadini? Zvuči kao utopistički prizor, ali on se dogodio u našim učionicama. Profesorica Ines Vinovčić je s učenicima 4. razreda smjer za računalstvo Svjetski dan gramatike obilježila upravo ovako.

…a morate priznati, ima malo duhovitosti i hrabrosti u tome da se Dan gramatike obilježi izvođenjem i interpretacijom upravo onog književnog roda u kojem se gramatike najmanje poštuje. Štoviše, nekad kao da je ni nema. Ovaj lapsus, odnosno pošalica, produkt je toga što smo odlučili ovim malim performansom obilježiti i Svjetski dan književnosti, koji je smješten preko mjesec i pol kasnije. (Zlu ne trebalo, tko zna kad ćemo opet u opću izolaciju.)

 

 

Sve se to odvilo bez najave, samo uz kratke upute. Jedan je učenik bio zamoljen da ponese gitaru sa sobom u školu, a ostali da samo dođu na sat otvorena uma. Kada je započelo raspoređivanje stolica u krug, nije bilo čuđenja, samo entuzijazma. No, kada je krenulo lagano prebiranje po žicama gitare, pa prva poema iz usta nastavnice, druge i treća pročitane od strane nasumično izabranih učenika… Da, zagrijavanje je prošlo neobično, no do kraja sata je nastala atmosfera koju je bilo teško prekinuti. Učenici su zaista uživali, zaista su poslušali stihove, primili ih, razumjeli.

Poslušajte i osjetite nekoliko minuta ovog užitka od sata hrvatskog jezika. Sjetite se, poezija i jeste prvotno zamišljena da bude izvođena upravo ovako – u ugodnom, opuštenom društvu, uz svirku nekog antičkog ili srednjovjekovnog instrumenta. To je način na koji se ovakva književnost konzumira i raduje nas što su naši učenici, većina vjerojatno po prvi put, doživjeli poeziju na ovako lijep, iskren i dubok način.

Na kraju ovakvih mini pothvata, jedino što se možemo pitati je – zašto nam ne može biti ovako svaki dan?